Read Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja

Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja

Unknown Author

4.9/5 (9810 ratings)

Description:***Knjiga je dostupna i u besplatnom E-formatu na linku: http://issuu.com/studiotim/docs/e-krl...Predgovor Suzane Marjanić:KRLEŽINA PSIHOBIOGRAFIJA ILI PUNK KRLEŽA"Svaki striptiz (pa i literarni) više-manje slabo je plaćena komedija." KrležaVodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja, s jedne strane, na prvu Krležinu onu dječačku, crvenu loptu-balon (iz Djetinjstva u Agramu), preuzima formu pragmatičnih vodiča kroz osnovnoškolsku i srednjoškolsku lektiru, no, s druge – meni osobno važnije strane – radi se prije svega i nadasve o pasioniranom zamahu dvojice književnika, glazbenika, punkera – Ivana Glišića i Daniela Radočaja, možemo slobodno reći, sličnim onim zamasima ostvarenja Biblioteka Što znam? (Que sais-je?), jedne od najpopularnijih svjetskih džepnih biblioteka – francuske edicije, koju je u Parizu 1941. osnovao Paul Angoulvent. Ukratko navedena je knjiga-priručnik, odnosno koautorski roman zamišljen kao vodič kroz život i djelo uglavnom mladoga Krleže jer očito je da su to bile godine opasnoga življenja za našega Subjekta, kako se Krleža autotematizirao u razgovorima s Enesom Čengićem, a čiju atribuciju punk dvojac i preuzima u svojemu Vodiču. Istina, sate, dane, godine opasnoga življenja Krleža iskušava i nakon 1945. godine (Krleža tada uplovljava u 52. godinu života), iako je Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža: polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe utvrdio kako je Lasićeva Kronologija pokazala kako je Krleža bio čovjek "od glave do (četrdeset) pete". Odnosno, kao što navodi Lasić u svojoj Kronologiji da je Krleža nakon rata prestao biti "lud" i postao "razuman". Rekla bih – iz mladenačkoga anarhoindividualizma na tragu Stirnerova stvaralačkoga Ništa "naš Subjekt" ulazi u zrele godine koje se daleko više od mladenačkih kreativnih energija boje za opstanak trpećega, ostarjeloga tijela. MIROSLAVOVO TROJSTVO: PITANJE DJEDA SEOSKOGA UČITELJA MIROSLAVA KRLEŽE A NE OCA MIROSLAVA KRLEŽE STARIJEGInterpretacijska je srčika Glišić – Radočajeva Vodiča prilično smjela; naime, putem fragmenata pojedinih, odabranih Krležinih djela s autobiografskom matricom autori iščitavaju Subjektovu moguću psihobiografiju. U tome smislu čini se da se kao ključna rečenica tog psihobiografskoga vodiča, rekao bi Željko Kipke, kroz mundus subterraneus Krležinih neo/baroknih rečenica kristaliziraju sljedeći Glišić – Radočajevi iskazi: "Ako je Krleža junior svoga pravog djeda po ocu, Nepoznatog Nekog, u jednom trenutku poistovjećivao s Nedohvatljivim Tvorcem Bogom, a baku Josipu plemenitu Mekovec s Bogorodicom, logično je da mu otac bude hvaljeni Isus Krist, plod toga (bez)grešnog začeća. I s pravom Krleža senior može ponijeti epitet velemučenika. Kao izvanbračno (incestno?) dijete, kopile, neželjen je i od strane pravog oca i od strane majke, poočima i mnogobrojne rodbine. Miroslav Krleža stariji bio je natjeran postati mizerijom nad mizerijama: samoživ, okrutan i strog čovjek koji ne trpi ključeve, brave i laži, jer su od njegova rođenja svi prema njemu bili mizerije nad mizerijama." (psihobiografski fragment Otac samoživi)Naime, sâm će Krleža u razgovoru s Enesom Čengićem, kako nam i pokazuje navedeni dvojac, kritizirati Lasićevu Kronologiju zbog toga što je, prema Krležinoj prosudbi, Stanko Lasić dao preveliku ulogu figuri Oca, a po svemu sudeći, dakle, prema Krležinoj autointerpretaciji, psihoanalitičkom tumačenju vlastitoga djela Enesu Čengiću, njegov je život daleko više, i to traumatski, obilježio djed, djed po ocu, seoski učitelj Miroslav Krleža. Odnosno, kako je naveo Krleža u razgovoru s Čengićem: I kad netko psihoanalitički hoće ispitati mene kao takvoga, onda neka ispita moj odnos spram, ne mog oca, nego spram moga djeda, spram tog (ne)poznatog nekog učitelja koji priznaje očinstvo mome ocu, a vjerojatno mu nije bio otac. Jer ta moja baka (Josipa Mekovec) bog zna s kim se skurvala i rodila. (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan, 1980–1981. IV. U sjeni smrti, Zagreb, Globus, 1985.). I tragom spomenutoga psihobiografizma naš punk dvojac nastavlja te ističe: "Bit njegove ličnosti krije se u odnosu prema Nepoznatom Nekom s kojim je Josipa plemenita Mekovec začela. Njegovu krv Krleža osjeća u sebi, krv tog kopileta i pravog oca tog kopileta. Bez obzira je li taj bakin kurvar glumac, muzičar, pjesnik, freskopisac, sobar, lakej, svećenik, oficir, grof, incestni ujak ili neki drugi kuzen/rođak. Taj Nepoznat Netko čest je motiv u Krležinim pjesmama (Jesenja pjesma, Pjesma, Tri pjesme iz novembra godine hiljadu devet stotina i petnaeste, Razdrti psalam, Badnja noć, Hiljadudevetstotina i sedamnaesti katolički Uskrs). Gospodin Nitko, Bezglavo Nešto, Nečisti Netko, Nepoznat Netko oskvrnuo mu je i zgazio snove te cijeli dan ruje po njegovoj duši. On je nad njegovim skladom i nad njegovim grčem. A u romanu Povratak Filipa Latinovicza naslućuje se, rekosmo, da je Filip kopile, začet u tajnoj vezi svoje majke sa župnikom." (psihobiografski fragment Nepoznat Netko) I pored svega, smrt bake Josipe plemenite Mekovec, koja je umrla od pneumonije u hotelu nakon povatka iz Graza, i to nakon odgledane kazališne predstave, poslužit će njezinu unuku – "našem Subjektu" kao inspirativna iskra, i o tom Nečistom Nekom, za pjesmu Noćna smrt u hotelu, u kome su koraci teški kao grob / to prenosi se kovčeg i prtljag i drob... Josipa Mekovec kao svojevrsna najave barunice Castelli koja u Krležinoj psihokontradikacijskoj metodi može biti podjednako iščitana i kao manipulativna hipokrizijska karikatura sumnjiva morala ali i kao seksualna libertinka ispred agramerskog vremena, no, nikako disjunktivnom interpretacijom ili-ili. Dakle, riječ je upravo o dijelu Lasićeve Kronologije kojom se polemika povodom njezina objavljivanja nije toliko uzbuđivala koliko se interpretacijski prilijepila, kako je to pokazao Igor Mandić, na devet stranica (str. 323-331) koje nas uvode u sedmo poglavlje "Krleža i ostvareni ideali" (1945-1978) u kojemu Lasić utvrđuje da Krleža nije bio ni disident a još manje defetist. Ponavljam da 1945. godine Krleža uplovljava u 52. godinu života, dakle, u iskustvo trpećega, ostarjeloga tijela kada životna praksa nakon godina opasnog anarhoindividualnog življenja žudi za svojevrsnim komoditetom koji konačno i ostvaruje 1952. godine selidbom na glembajevski Gvozd.LASIĆEVA METODA BIOGRAFSKOG SILOGIZMA I HIPOTETIČKE FAKTOGRAFIJE Zanimljivo je da ponekad autori namjerno ne podvlače interpretativnu razliku između autora i pripovjedača kao npr. u fragmentu pod nazivom Brak kao šupalj prostor gdje pripovjedačeve iskaze novele Smrt Florijana Kranjčeca interpretiraju kao Subjektove (Krležine). Brak sam po sebi znači jedan šupalj prostor u koji naši filistri turaju glave kao nojevi, afričke ptice, polomljenih hrptenica i izubijani svim malim i velikim nesrećama što se događaju vani u životu (Smrt Florijana Kranjčeca). Međutim, za razliku od onih interpretacija koje obično posežu za pojmovima iz npr. filozofske, sociološke ili psihološke teorije, te uz pomoć njih nastoje psihointerpretacijom determinirati književni tekst, Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kao što smo već pripomenuli, fragmentima iz Krležinih djela detektiraju, dijagnosticiraju moguću Krležinu psihobiografiju. I odmah nakon navedenoga citata iz novele Smrt Florijana Kranjčeca pridodaju: "Ni Krležin otac, kao ni Florijan, nije u braku sazidao ništa. Svojim ritualnim praznovjerjem u početku ga je sputavala punica Terezija. Po njezinu odlasku u Pariz, gušila ga je supruga Ivanka, vjerski fanatik." (psihobiografski fragment Stara baka putuje u Pariz) Naime, Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kako uvodno ističu u fragmentu Gudeći slatko niz dlakave uši, u određivanju vlastite metode pisanja ovoga romansiranoga Vodiča, uzimaju u pripomoć Lasićevu strategiju – metodu biografskog silogizma i hipotetičke faktografije. Odnosno, kako navode: "Ako istraživač nema nikakva materijalnog dokaza za neku činjenicu, on ima pravo pretpostaviti tu činjenicu i njome operirati kao činjenicom, jer na njezino ga postojanje upućuje i čitav splet dodatnih podataka i analitičkog razmatranja (Stanko Lasić: Krleža: kronologija života i rada)." Uz to, kako nadalje bilježe – koriste i ono što Krleža – Subjekt – psihokontraindikacijski "kazuje o sebi kroz razgovore, ali i kroz djela, a zatim mnogo toga porekne pravdajući se onime da se samo šalio i sprdao i sa sugovornicima, i sa čitaocima, i sa samim sobom. Mi mislimo da je zapravo sam sebi skakao u usta i da nije gudio slatko niz dlakave uši, svjesno ili nesvjesno."Ukratko, punk dvojac Ivan Glišić i Daniel Radočaj u ovoj psihobiografskoj rekonstrukciji demonstriraju kako je riječ o sasvim opravdanoj metodi. Tako i npr. nizozemska književna teoretičarka Mieke Bal opravdava psihoanalitički pristup tekstu, uspostavljajući poveznicu između psihoanalize i književnosti, između analitičara i čitatelja. Naime, i psihoanaliza i književnost sadrže dvije osnovne radnje – pripovijedanje i slušanje, gdje i analitičar i čitatelj uspostavljaju Subjekt defragmentiran u niz psiho-cjelina.DVIJE BAKE ILI KRLEŽINA SPOZNAJA ŽENENadalje, pored bake Josipe Mekovec, te Krleži interesantne žene, koja umire s četrdesetak godina od pneumonije, i to nakon odgledane kazališne predstave, u nekom hotelu nakon povratka iz Graza, autori pokazuju kako se i preko figure bake Terezije Goričanec jednako tako Krležina spoznaja Žene kretala od (ne)poznate mu, "razbludne", "raspojasne", slobodi razotkrivene bake Josipe plemenite Mekovec, do praznovjerne, bogobojazne bake Terezije Goričanec. Tako da se i tu – u Krležinim zamišljajima o baki Mekovec, koje je ponudio u razgovoru s Enesom Čengićem karakterističnom manirom autobeletrizacije – jer "u ono vrijeme prošlog stoljeća umrijeti u hotelu, malo je čudno", i Terezije Goričanec, koju je rastvorio u Djetinjstvu u Agramu (Djetinjstvo 1902-03), ponovo očituje jedna od Krležinih trajnih antitetičkih vrteški, kako je navedenu psiho-antitezu odredio Stanko Lasić. Pritom autori što se tiče bake Terezije, bake po majci, naročito nastoje pojasniti njezin odlazak u Pariz 1902. godine; zamjetno je, naime, da Djetinjstvo u Agramu u pod/naslovu sadrži godinu njezina napuštanja Agrama te da se Krležijana zadržava samo na činjeničnom podatku kako Terezija Goričanec 1902. godine odlazi sinu kišobranaru u pariško predgrađe Villemomble. Naime, navedeni odlazak Ivan Glišić i Daniel Radočaj povezuju s tzv. homoseksualnom aferom koju je mladi Krleža kao ministrant imao u susretu s kanonikom, paterom Volovićem (kojega Lasićeva Kronologija spominje samo na jednoj stranici s napomenom kako je bio zagrebački kanonik i 1942. godine), a što Krleža nudi tek u naznakama u Fragmentima (Književne novosti, 13. lipnja 1914.). I autori tako izrazito smjelo tumače da je upravo zbog navodne homoseksualne afere baka Goričanec 1902. godine napustila Agram i na neko se vrijeme nastanila u Parizu. Odnosno, kako autori-romanopisci zaključuju: "Zato u Krležinim djelima toliki ministranti gube djevičanstvo na ovakav način. I slavni španjolski režiser Pedro Almodovar nastradao je ovako." (psihobiografski fragment Proplamsaji luckaste strasti) Navedenom metodom ilustriranja Krležine kronologije fragmentima Subjektovih djela s autobiografskom matricom Ivan Glišić i Daniel Radočaj upućuju na ono što je Krleža sâm istaknuo o svojim djelima (uglavnom na "ključ"), kao npr. u razgovoru s Čengićem a povodom Lasićeve Kronologije: "Kombinirati nešto o tome bez mene i bez mojih vlastitih spoznaja savršeno je glupo, dok je još Subjekt živ, pa ako hoćete i kad bude mrtav. Subjekt, što je o sebi znao da kaže, rekao je u prvom redu u knjigama, jer ako je napisao više od četrdeset knjiga, onda je tu rekao vjerojatno najveći dio onoga što je mogao reći. Samo bi trebalo znati čitati knjige." Ukratko, Glišić – Radočejeva psihobiografska rekonstrukcija pokazuje kao što je napisao Ive Šimat Banov povodom izložbe Od kipa do ispovijedi – "Svako djelo, svaki čovjek, svaki umjetnik zapravo uvijek ispovijeda sebe. Samo ne uvijek u prvom licu." Stoga autori i dovršavaju svoj Vodič upućivanjem na trijadu Krleža, Miloš Crnjanski i Isidora Sekulić, koji su se poznavali i povremeno družili, i ta po mnogima "najznačajnija trijada" na ovim prostorima imala je isto pojašnjenje za svoja djela: "Sve je u Freudu, Jungu i Adleru. Sve o nama, u našim je djelima. Nećemo mnogo pričati o sebi, tražite nas u našim djelima. Tu vam je sve! Ništa sakrili nismo!" (usp. Krleža's not dead!, razgovor s Ivanom Glišićem, Zarez, broj 357, 2013.). Tako i Krležin roman Vražji otok (1923.), drugi roman u nizu, Ivan Glišić određuje kao preteču YU punk romana. Naime, 1975. godine kada se vratio iz Londona, gdje je upoznao punk kontrakulturu, osniva punk bend, a Krležin Vražji otok, koji tematizira psihotičan sukob oca i sina, prepoznaje kao identičan sukob s vlastitim ocem. I završno, zahvaljujući upravo Ivanu Glišiću Krleža je postao za ex YU punkse kultni pisac, i to prije Bukowskog, Kerouaca, Burroughsa... jer "punksi se osjećaju poput Krleže – od većine izloženi nerazumijevanju i neargumentiranim napadima". Suzana MarjanićWe have made it easy for you to find a PDF Ebooks without any digging. And by having access to our ebooks online or by storing it on your computer, you have convenient answers with Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja. To get started finding Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja, you are right to find our website which has a comprehensive collection of manuals listed.
Our library is the biggest of these that have literally hundreds of thousands of different products represented.

Pages: 152

Format: PDF, EPUB & Kindle Edition

Publisher: Studio TiM, Rijeka

Release: 2013

ISBN: 9537780198

Description: ***Knjiga je dostupna i u besplatnom E-formatu na linku: http://issuu.com/studiotim/docs/e-krl...Predgovor Suzane Marjanić:KRLEŽINA PSIHOBIOGRAFIJA ILI PUNK KRLEŽA"Svaki striptiz (pa i literarni) više-manje slabo je plaćena komedija." KrležaVodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja, s jedne strane, na prvu Krležinu onu dječačku, crvenu loptu-balon (iz Djetinjstva u Agramu), preuzima formu pragmatičnih vodiča kroz osnovnoškolsku i srednjoškolsku lektiru, no, s druge – meni osobno važnije strane – radi se prije svega i nadasve o pasioniranom zamahu dvojice književnika, glazbenika, punkera – Ivana Glišića i Daniela Radočaja, možemo slobodno reći, sličnim onim zamasima ostvarenja Biblioteka Što znam? (Que sais-je?), jedne od najpopularnijih svjetskih džepnih biblioteka – francuske edicije, koju je u Parizu 1941. osnovao Paul Angoulvent. Ukratko navedena je knjiga-priručnik, odnosno koautorski roman zamišljen kao vodič kroz život i djelo uglavnom mladoga Krleže jer očito je da su to bile godine opasnoga življenja za našega Subjekta, kako se Krleža autotematizirao u razgovorima s Enesom Čengićem, a čiju atribuciju punk dvojac i preuzima u svojemu Vodiču. Istina, sate, dane, godine opasnoga življenja Krleža iskušava i nakon 1945. godine (Krleža tada uplovljava u 52. godinu života), iako je Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža: polemike o mentalitetu post-krležijanske epohe utvrdio kako je Lasićeva Kronologija pokazala kako je Krleža bio čovjek "od glave do (četrdeset) pete". Odnosno, kao što navodi Lasić u svojoj Kronologiji da je Krleža nakon rata prestao biti "lud" i postao "razuman". Rekla bih – iz mladenačkoga anarhoindividualizma na tragu Stirnerova stvaralačkoga Ništa "naš Subjekt" ulazi u zrele godine koje se daleko više od mladenačkih kreativnih energija boje za opstanak trpećega, ostarjeloga tijela. MIROSLAVOVO TROJSTVO: PITANJE DJEDA SEOSKOGA UČITELJA MIROSLAVA KRLEŽE A NE OCA MIROSLAVA KRLEŽE STARIJEGInterpretacijska je srčika Glišić – Radočajeva Vodiča prilično smjela; naime, putem fragmenata pojedinih, odabranih Krležinih djela s autobiografskom matricom autori iščitavaju Subjektovu moguću psihobiografiju. U tome smislu čini se da se kao ključna rečenica tog psihobiografskoga vodiča, rekao bi Željko Kipke, kroz mundus subterraneus Krležinih neo/baroknih rečenica kristaliziraju sljedeći Glišić – Radočajevi iskazi: "Ako je Krleža junior svoga pravog djeda po ocu, Nepoznatog Nekog, u jednom trenutku poistovjećivao s Nedohvatljivim Tvorcem Bogom, a baku Josipu plemenitu Mekovec s Bogorodicom, logično je da mu otac bude hvaljeni Isus Krist, plod toga (bez)grešnog začeća. I s pravom Krleža senior može ponijeti epitet velemučenika. Kao izvanbračno (incestno?) dijete, kopile, neželjen je i od strane pravog oca i od strane majke, poočima i mnogobrojne rodbine. Miroslav Krleža stariji bio je natjeran postati mizerijom nad mizerijama: samoživ, okrutan i strog čovjek koji ne trpi ključeve, brave i laži, jer su od njegova rođenja svi prema njemu bili mizerije nad mizerijama." (psihobiografski fragment Otac samoživi)Naime, sâm će Krleža u razgovoru s Enesom Čengićem, kako nam i pokazuje navedeni dvojac, kritizirati Lasićevu Kronologiju zbog toga što je, prema Krležinoj prosudbi, Stanko Lasić dao preveliku ulogu figuri Oca, a po svemu sudeći, dakle, prema Krležinoj autointerpretaciji, psihoanalitičkom tumačenju vlastitoga djela Enesu Čengiću, njegov je život daleko više, i to traumatski, obilježio djed, djed po ocu, seoski učitelj Miroslav Krleža. Odnosno, kako je naveo Krleža u razgovoru s Čengićem: I kad netko psihoanalitički hoće ispitati mene kao takvoga, onda neka ispita moj odnos spram, ne mog oca, nego spram moga djeda, spram tog (ne)poznatog nekog učitelja koji priznaje očinstvo mome ocu, a vjerojatno mu nije bio otac. Jer ta moja baka (Josipa Mekovec) bog zna s kim se skurvala i rodila. (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan, 1980–1981. IV. U sjeni smrti, Zagreb, Globus, 1985.). I tragom spomenutoga psihobiografizma naš punk dvojac nastavlja te ističe: "Bit njegove ličnosti krije se u odnosu prema Nepoznatom Nekom s kojim je Josipa plemenita Mekovec začela. Njegovu krv Krleža osjeća u sebi, krv tog kopileta i pravog oca tog kopileta. Bez obzira je li taj bakin kurvar glumac, muzičar, pjesnik, freskopisac, sobar, lakej, svećenik, oficir, grof, incestni ujak ili neki drugi kuzen/rođak. Taj Nepoznat Netko čest je motiv u Krležinim pjesmama (Jesenja pjesma, Pjesma, Tri pjesme iz novembra godine hiljadu devet stotina i petnaeste, Razdrti psalam, Badnja noć, Hiljadudevetstotina i sedamnaesti katolički Uskrs). Gospodin Nitko, Bezglavo Nešto, Nečisti Netko, Nepoznat Netko oskvrnuo mu je i zgazio snove te cijeli dan ruje po njegovoj duši. On je nad njegovim skladom i nad njegovim grčem. A u romanu Povratak Filipa Latinovicza naslućuje se, rekosmo, da je Filip kopile, začet u tajnoj vezi svoje majke sa župnikom." (psihobiografski fragment Nepoznat Netko) I pored svega, smrt bake Josipe plemenite Mekovec, koja je umrla od pneumonije u hotelu nakon povatka iz Graza, i to nakon odgledane kazališne predstave, poslužit će njezinu unuku – "našem Subjektu" kao inspirativna iskra, i o tom Nečistom Nekom, za pjesmu Noćna smrt u hotelu, u kome su koraci teški kao grob / to prenosi se kovčeg i prtljag i drob... Josipa Mekovec kao svojevrsna najave barunice Castelli koja u Krležinoj psihokontradikacijskoj metodi može biti podjednako iščitana i kao manipulativna hipokrizijska karikatura sumnjiva morala ali i kao seksualna libertinka ispred agramerskog vremena, no, nikako disjunktivnom interpretacijom ili-ili. Dakle, riječ je upravo o dijelu Lasićeve Kronologije kojom se polemika povodom njezina objavljivanja nije toliko uzbuđivala koliko se interpretacijski prilijepila, kako je to pokazao Igor Mandić, na devet stranica (str. 323-331) koje nas uvode u sedmo poglavlje "Krleža i ostvareni ideali" (1945-1978) u kojemu Lasić utvrđuje da Krleža nije bio ni disident a još manje defetist. Ponavljam da 1945. godine Krleža uplovljava u 52. godinu života, dakle, u iskustvo trpećega, ostarjeloga tijela kada životna praksa nakon godina opasnog anarhoindividualnog življenja žudi za svojevrsnim komoditetom koji konačno i ostvaruje 1952. godine selidbom na glembajevski Gvozd.LASIĆEVA METODA BIOGRAFSKOG SILOGIZMA I HIPOTETIČKE FAKTOGRAFIJE Zanimljivo je da ponekad autori namjerno ne podvlače interpretativnu razliku između autora i pripovjedača kao npr. u fragmentu pod nazivom Brak kao šupalj prostor gdje pripovjedačeve iskaze novele Smrt Florijana Kranjčeca interpretiraju kao Subjektove (Krležine). Brak sam po sebi znači jedan šupalj prostor u koji naši filistri turaju glave kao nojevi, afričke ptice, polomljenih hrptenica i izubijani svim malim i velikim nesrećama što se događaju vani u životu (Smrt Florijana Kranjčeca). Međutim, za razliku od onih interpretacija koje obično posežu za pojmovima iz npr. filozofske, sociološke ili psihološke teorije, te uz pomoć njih nastoje psihointerpretacijom determinirati književni tekst, Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kao što smo već pripomenuli, fragmentima iz Krležinih djela detektiraju, dijagnosticiraju moguću Krležinu psihobiografiju. I odmah nakon navedenoga citata iz novele Smrt Florijana Kranjčeca pridodaju: "Ni Krležin otac, kao ni Florijan, nije u braku sazidao ništa. Svojim ritualnim praznovjerjem u početku ga je sputavala punica Terezija. Po njezinu odlasku u Pariz, gušila ga je supruga Ivanka, vjerski fanatik." (psihobiografski fragment Stara baka putuje u Pariz) Naime, Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kako uvodno ističu u fragmentu Gudeći slatko niz dlakave uši, u određivanju vlastite metode pisanja ovoga romansiranoga Vodiča, uzimaju u pripomoć Lasićevu strategiju – metodu biografskog silogizma i hipotetičke faktografije. Odnosno, kako navode: "Ako istraživač nema nikakva materijalnog dokaza za neku činjenicu, on ima pravo pretpostaviti tu činjenicu i njome operirati kao činjenicom, jer na njezino ga postojanje upućuje i čitav splet dodatnih podataka i analitičkog razmatranja (Stanko Lasić: Krleža: kronologija života i rada)." Uz to, kako nadalje bilježe – koriste i ono što Krleža – Subjekt – psihokontraindikacijski "kazuje o sebi kroz razgovore, ali i kroz djela, a zatim mnogo toga porekne pravdajući se onime da se samo šalio i sprdao i sa sugovornicima, i sa čitaocima, i sa samim sobom. Mi mislimo da je zapravo sam sebi skakao u usta i da nije gudio slatko niz dlakave uši, svjesno ili nesvjesno."Ukratko, punk dvojac Ivan Glišić i Daniel Radočaj u ovoj psihobiografskoj rekonstrukciji demonstriraju kako je riječ o sasvim opravdanoj metodi. Tako i npr. nizozemska književna teoretičarka Mieke Bal opravdava psihoanalitički pristup tekstu, uspostavljajući poveznicu između psihoanalize i književnosti, između analitičara i čitatelja. Naime, i psihoanaliza i književnost sadrže dvije osnovne radnje – pripovijedanje i slušanje, gdje i analitičar i čitatelj uspostavljaju Subjekt defragmentiran u niz psiho-cjelina.DVIJE BAKE ILI KRLEŽINA SPOZNAJA ŽENENadalje, pored bake Josipe Mekovec, te Krleži interesantne žene, koja umire s četrdesetak godina od pneumonije, i to nakon odgledane kazališne predstave, u nekom hotelu nakon povratka iz Graza, autori pokazuju kako se i preko figure bake Terezije Goričanec jednako tako Krležina spoznaja Žene kretala od (ne)poznate mu, "razbludne", "raspojasne", slobodi razotkrivene bake Josipe plemenite Mekovec, do praznovjerne, bogobojazne bake Terezije Goričanec. Tako da se i tu – u Krležinim zamišljajima o baki Mekovec, koje je ponudio u razgovoru s Enesom Čengićem karakterističnom manirom autobeletrizacije – jer "u ono vrijeme prošlog stoljeća umrijeti u hotelu, malo je čudno", i Terezije Goričanec, koju je rastvorio u Djetinjstvu u Agramu (Djetinjstvo 1902-03), ponovo očituje jedna od Krležinih trajnih antitetičkih vrteški, kako je navedenu psiho-antitezu odredio Stanko Lasić. Pritom autori što se tiče bake Terezije, bake po majci, naročito nastoje pojasniti njezin odlazak u Pariz 1902. godine; zamjetno je, naime, da Djetinjstvo u Agramu u pod/naslovu sadrži godinu njezina napuštanja Agrama te da se Krležijana zadržava samo na činjeničnom podatku kako Terezija Goričanec 1902. godine odlazi sinu kišobranaru u pariško predgrađe Villemomble. Naime, navedeni odlazak Ivan Glišić i Daniel Radočaj povezuju s tzv. homoseksualnom aferom koju je mladi Krleža kao ministrant imao u susretu s kanonikom, paterom Volovićem (kojega Lasićeva Kronologija spominje samo na jednoj stranici s napomenom kako je bio zagrebački kanonik i 1942. godine), a što Krleža nudi tek u naznakama u Fragmentima (Književne novosti, 13. lipnja 1914.). I autori tako izrazito smjelo tumače da je upravo zbog navodne homoseksualne afere baka Goričanec 1902. godine napustila Agram i na neko se vrijeme nastanila u Parizu. Odnosno, kako autori-romanopisci zaključuju: "Zato u Krležinim djelima toliki ministranti gube djevičanstvo na ovakav način. I slavni španjolski režiser Pedro Almodovar nastradao je ovako." (psihobiografski fragment Proplamsaji luckaste strasti) Navedenom metodom ilustriranja Krležine kronologije fragmentima Subjektovih djela s autobiografskom matricom Ivan Glišić i Daniel Radočaj upućuju na ono što je Krleža sâm istaknuo o svojim djelima (uglavnom na "ključ"), kao npr. u razgovoru s Čengićem a povodom Lasićeve Kronologije: "Kombinirati nešto o tome bez mene i bez mojih vlastitih spoznaja savršeno je glupo, dok je još Subjekt živ, pa ako hoćete i kad bude mrtav. Subjekt, što je o sebi znao da kaže, rekao je u prvom redu u knjigama, jer ako je napisao više od četrdeset knjiga, onda je tu rekao vjerojatno najveći dio onoga što je mogao reći. Samo bi trebalo znati čitati knjige." Ukratko, Glišić – Radočejeva psihobiografska rekonstrukcija pokazuje kao što je napisao Ive Šimat Banov povodom izložbe Od kipa do ispovijedi – "Svako djelo, svaki čovjek, svaki umjetnik zapravo uvijek ispovijeda sebe. Samo ne uvijek u prvom licu." Stoga autori i dovršavaju svoj Vodič upućivanjem na trijadu Krleža, Miloš Crnjanski i Isidora Sekulić, koji su se poznavali i povremeno družili, i ta po mnogima "najznačajnija trijada" na ovim prostorima imala je isto pojašnjenje za svoja djela: "Sve je u Freudu, Jungu i Adleru. Sve o nama, u našim je djelima. Nećemo mnogo pričati o sebi, tražite nas u našim djelima. Tu vam je sve! Ništa sakrili nismo!" (usp. Krleža's not dead!, razgovor s Ivanom Glišićem, Zarez, broj 357, 2013.). Tako i Krležin roman Vražji otok (1923.), drugi roman u nizu, Ivan Glišić određuje kao preteču YU punk romana. Naime, 1975. godine kada se vratio iz Londona, gdje je upoznao punk kontrakulturu, osniva punk bend, a Krležin Vražji otok, koji tematizira psihotičan sukob oca i sina, prepoznaje kao identičan sukob s vlastitim ocem. I završno, zahvaljujući upravo Ivanu Glišiću Krleža je postao za ex YU punkse kultni pisac, i to prije Bukowskog, Kerouaca, Burroughsa... jer "punksi se osjećaju poput Krleže – od većine izloženi nerazumijevanju i neargumentiranim napadima". Suzana MarjanićWe have made it easy for you to find a PDF Ebooks without any digging. And by having access to our ebooks online or by storing it on your computer, you have convenient answers with Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja. To get started finding Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja, you are right to find our website which has a comprehensive collection of manuals listed.
Our library is the biggest of these that have literally hundreds of thousands of different products represented.

Special Offer | $0.00

Special Offer! | $0.00

Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja

Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja

More Books

Serbo-Croatian; Basic Course

Serbo-Croatian; Basic Course

Serbo-Croatian: Units 26-50

Serbo-Croatian: Units 26-50

Danica Ilirska

Danica Ilirska

NAÐ VELIKI I ÈUDESNI BOG

NAÐ VELIKI I ÈUDESNI BOG

Školski vjesnik

Školski vjesnik

Život i rad Jurja Križanića

Život i rad Jurja Križanića

Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva

Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva

Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu

Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu